Nogomet je odraz društva, rekli su pametniji od mene i nisu pogriješili, suštinski je to jedna od najboljih definicija, ne samo nogometa, već i sporta generalno s naglaskom na najpopularnije.
Kako se mediji uklapaju u tu priču i kako se jedan regionalni uklapa u obrazac refleksije, ne samo društva, već i onog što nam se prodaje na policama marketa i kafićima? Odgovor je savršeno, otprilike kao jedan proslavljeni golman u ulozi analitičara koji širokoj masi na javnoj televiziji objašnjava kako Saka nije tehnički ništa posebno, negiranje suštine i prazna ambalaža ispod etikete su im zajednički nazivnik.
Razlika između kave bez kofeina, bezalkoholnog piva i Slobodne Dalmacije ne postoji, jer sve troje svojim postojanjem negira svoju suštinu, kako?
1. Slobodna nije slobodna, jer glavni uvjeti za slobodu su hrabrost i odgovornost, a ne redanje floskula, jeftini naslovi i još jeftiniji urednik sportske redakcije kojemu je to modus operandi, pa kad mu nikad mekši Hajduk uzvrati oduzimanjem akreditacije on se skriva iza slobode govora. Klasična kvazinovinarski manevar kada ostaneš bez argumenata okrećeš se priči o slobodi govora, mišljenja, itd, a sam kršiš norme iste struke svojom uređivačkom politikom, selekcijom naslova i postavljanjem narativa namjerno zaglupljuješ publiku i često priču spuštaš na nivo niskih strasti. To je zloupotreba slobode u svojoj najčišćoj formi, to je negacija suštine prvog dijela složenice koja čini naziv dnevnog lista, slobodna bez slobode je potvrda gore postavljene teze.
Teško je pojedinačnim primjerom objasniti fenomen, često treba čitav spisa primjera koji potvrđuju tezu, ali u konkretnom slučaju slobodne bez slobode i svih devijacija u djelovanju njene sportske redakcije se mogu sažeti u dva članka u kojima se prenose misli Blaža Sliškovića o Hajduku, pazite i to u emisiji poznatoj po dekadenciji:”Sport Nedjeljom”. Prva teza je da je sramotan odnos Hajduka prema svojim legendama, konkretno prema Ivanu Kataliniću, pita se Baka kako je moguće da su čovjeku koji devet godina nije trenirao nikoga i koji nema dodira s modernim nogometom. I u tolikoj mjeri ne prati Hajduk da mu je problem broj stranaca koji starta za Hajduk, pa da provjerimo koliko je tih zločestih stranaca zastupljeno u dvjema najvažnijim kategorijama: broj odigranih minuta i broj startova od prve minute:
U kategoriji preko 2000 odigranih minuta su samo domaći igrači s izuzetkom Lučića (2496): Livaja (2946), Rakitić (2883), Uremović (2600), Prpić (2371) i Krovinović (2052), blizu te brojke je i Hrgović (1833), dok stranci s najviše minuta u ekipi nisu projekti kluba Sigur (1521) i Pukštas (1421), već omraženi Diallo (1811) i Kalik (1792)-s tim da Sigura, Kalika i Lučića ne možemo ni smatrati klasičnim strancima, jer potonja dvojica imaj iskustvo igranja HNL-a izvan Hajduka su odigrali kombinirano preko 100 utakmica, s druge strane Sigur je profesionalnu karijeru započeo u Hajduku i nastupao za mladu hrvatsku reprezentaciju prije nego što je prihvatio poziv Kanade. Moram se i dotaknuti Pukštasa koji nema veze s hrvatskom kao gore spomenuti, ali se kroz ovih pet godina dobro upoznao sa svime što nosi hrvatski nogomet od mlađih dobnih kategorija do njegovog najboljeg seniorskog natjecanja.
Kada smo kod startera od 9 ljudi koji su započeli 20 ili više utakmica u dresu Hajduka ove sezone su trojica stranaca: Lučić (28), Diallo (24) i Kalik (22). Prema podacima Soccerwaya na toj listi su vidi čuda šestorica domaćih igrača: Livaja i Rakitić (33), Uremović (29), Prpić (26), Krovinović (25), Hrgović (21). U krug povremenih startera ovisno od dijela sezone nešto češće su upadali stranci: Sigur (16), Bamba i Pukštas (14), nego domaći: Biuk (12), Durdov i Šego (10).
Dakle Baka bi u klub vratio čovjeka koji ne radi u nogometu i ne prati Hajduk, samo zato što je legenda koja je prije 30 godina napravila rezultat u sportu koji ima malo dodirnih točaka s onime što se igra danas. Fascinantna ta rascijepanost s realnošću koja je zajednička bivšem klupskom medijskom partneru i ljudima koji su ostali u prošlosti i svakim javnim istupom pokazuju zavidnu količinu neznanja poškropljenu ksenofobijom.
Druga izjava koja je izvučena iz intervjua je kako smo si sami krivi, to nije tolika glupost, ali ovdje moramo uzeti u obzir da je to rekao čovjek koji je u eteru naše javne televizije rekao kako “obožaje Mamića” i to ovoj izjavi da je totalno drugačiju vrijednost. Prevedeno s jezika ljubitelja janjetine i gemišta na račun kluba i hajdučkog fan kluba međugorskog bjegunca znači da je za neuspješnu sezonu kriv “Naš Hajduk” i da nam treba jedan gazda, otprilike sličan onome koji je s klupe otjerao Sliškovića da bi sam podigao pehar koji nije bio produkt kako si vole tepati dobre selekcije domaćih igrača, već poštenog suđenja o kojem je i sam Princ od Indije pričao u najpopularnijem hrvatskom podcastu. Ne hvala gospodo, radije ću biti treći nakon niza samoubojstva praćenih užasnim suđenjem, nego da slavim neregularnu titulu, jednostavno nismo isti, niti ćemo ikada biti. Kakav god Hajduk bio danas, najveća je pobjeda modela što su takvi profili ljudi uglavnom sklonjeni s najvažnijih funkcija u klubu.
Nije da dnevni list nije dostojan ni svog prvog dijela imena, već je istovremeno izdajnički i prema regiji čije ime nosi, nema slobodna veze s Dalmacijom, jer cilj njenog djelovanja je slijepo praćenje korporacijske uređivačke politike HANZA medije, jer sve što se u Zagrebu misli se u Splitu piše, uz visoku razinu dekadencije i manjak argumenata okupirana je nastavila tradiciju mržnje prema Hajduku, još od barda hrvatskog novinarstva, preko splitskog novinara zanimljivog nadimka, pa sve do spomenutog današnjeg urednika sporta se proteže kvislinška linija. Ne trebaju Hajduku vanjski neprijatelji, jer ih u svom gradu ima na bacanje.
Razliku između legendi koje svojim ponašanjem, moralom i razumom to nisu, kave bez kofeina, novinarskih bardova koji nisu novinari i Slobodna Dalmacija, bez Slobode i bez Dalmacije nisu nikakve, jer su samo odraz društva praznih fraza u kojima opis često nema veze sa sadržajem o kojem priča, ili još drastičnije negira suštinu što bi proizvod u svojoj najčišćoj formi trebao biti
Zaključak
Hajduk je propustio veliku priliku da osvoji titulu u sezoni u kojoj mu se više puta nudila na pladnju i zdrav razum nalaže da Nadzorni Odbor na odlasku, bivši trener ili prodavač magle na odlasku i Igrači snose dio odgovornosti za nedostatak osjećaja hitnosti na terenu i izvan njega i snose dio odgovornosti za raspad koji se dogodio u zadnjem krugu, ali dio odgovornosti nosi i kartel protiv kojeg se trebalo jače i glasnije boriti, a ne šutjeti sve dok voda ne dođe do grla.
Hajduk će jednog dana kada promjeni metodu rada, prije svega sportsku politiku i proces izbora trenera doći do titule, ali domaći dekadenti do suštine neće nikada, jer njihova suština je direktna negacija intelekta.
