Portal Sportcast Plus je nastao kao logični nastavak priče koja je uključivala YouTube kanal i Instagram profil, ali najzanimljivije od svega što portal nije inicijalno moja ideja, jer sam dugo vremena bio bez ikakvog motiva za pisanjem- tu u priču ulazi prijatelj i poštivatelj Sportcasta, Krešimir Dabić s kojim dijelim sportski svjetonazor i viziju toga kako bi naš zajednički portal trebao izgledati, suštinski kao zrelija sublimacija svega što smo radili dosad s naglaskom na kvalitetu članaka/kolumni, a ne na volumen i klikbejt.
Kvantitet zapravo negira suštinu i novinarstvo pretvara u copy-paste medijski biznis u kojem u potrazi za klikovima gubimo vrijednost vijesti i smisao samog školovanja novinara, to mogu reći iz perspektive nekoga tko ima nekih 100 ispita na dva različita studijska programa i dijeli ga 50 stranica diplomskog od završetka mastera. Posao čovjeka koji piše o Wandinoj guzici ili o cijeni trešanja na splitskom pazaru direktno vrijeđa sve uloženo vrijeme i energiju koja je potrebna za diplomu. U duhu poštovanja prema struci, kao i l želji da ne pišemo samo da bi pisali uglavnom ne objavljujemo dnevne vijesti, a ako ih objavimo trudimo se da naslovom i sadržajem budu drukčije, nego na drugim mjestima (pogledajte Krešine izvještaje s WNBA parketa ili moje članke o borbi Mahačev-Poirier ili odlasku trojice igrača Hajduka).
Udaljavanje od štancanja dnevnih vijesti i izostanak pritiska svakodnevnog objavljivanja su podjednako produkt toga što ne želimo biti samo jedan od portala, utjecaja kolumnista koje sam čitao godinama unazad na Telesportu, prije svih Mihovila Topića, Juraja Vrdoljaka i Gorana Pećanca, prva dvojica su utjecali na moju promjenu nogometnog razmišljanja, dok je potonji najveći krivac za utjecaj filozofije na moj stil pisanja i poante. No vratimo se na još jedan razlog što nas ne čitate svaki dan, a to je vrijeme, Krešo doduše ima više obaveza od mene, a meni ponekad treba u gužvi i pokoji dan, ponekad i tjedan da saberem misli i složim kolumnu, primjer je uspješnica “Veliki Hajdukovci, mali ljudi.”Posljednji razlog se krije u meni samome, a taj je da uslijed dnevnih obaveza zaboravim poslati već napisanu poruku, a kamoli ne kolumnu od 500 i više riječi, doduše poruka zakasni više od kolumne, ali ova potonja također dođe do ljudi koji a je namijenjena, pa čak i do Joška Jeličića.
Kroz prva tri paragrafa sam podvukao drugačijost Sportcasta i ono što ga izdvaja iz mase, jedna od bitnih stavki te drugačijosti je povratak pojedincu i njegovim kvalitetama, bez obzira bio li on iz sportskog svijeta ili ne, unatoč tome što čovječanstvo žižekovski rečeno ide u propast, to ne znači da nema dobrih ljudi koji su zaslužili da se piše o njima na pravi način (Priča o Sportcastovim Katarinama Op.a.), bez obzira na njihovu etničku ili bilo koju drugu pripadnost. Sportcast vas uči ono što smo Krešo i ja naučili da nije bitno odakle si, već kakav si!
Sportcastova drugačijost i žene
Žene su veliki dio Sportcastove priče, definitivno više na Instagramu i kroz kolumne, nego same podcaste i intervjue, anyway one su blago i zasluženo su za prelijepe priče-meni predstavljaju više od svoje vanjštine, kao što sam napisao ranije, zrače suštinom.
Pisao sam o tome da je Katarina Stamatović razbila predrasudu o tome da žena ne može komentirati i razumjeti borilački sport, na isti način je i Leonarda Pavić probila led i postala prva hrvatska nogometna komentatorica i odgovorno tvrdim da bolje poznaje nogomet od većine muškaraca, ako mi ne vjerujete pogledajte njene prijenose, podcaste i intervjue, od Arene, preko Tribine do HDTV-a. Vjerojatno muškarčine i veliki nogometni stručnjaci nisu sebi spremni priznati da žena zna bolje od njih. Da ne svedem Leu samo na nogomet, zapazio sam je prvi put na prijenosu utakmice CSM Bukurešt-Budućnost i tu me oduševila odličnom pripremom i komentiranjem. Za kraj ne smijem ne spomenuti njenu ljubav prema vaterpolu kojeg je nekada igrala, a sada je entuzijazam i znanje prebacila na prenošenje utakmica i podcast, Ona je svijetla zvijezda na našem mračnom medijskom nebu!
Jedna od Sportcastovih predstavnica u medijima, a da nije sportska novinarska je Uršula Tolj koju imao sam čast upoznati uživo u Zagrebu prošlog proljeća i na prvu je pokazala toplinu i odličnu energiju, ostavila je utisak kao da se znamo godinama, što je dovelo do odličnog razgovora na podcastu, s tim da sam ja iz današnje perspektive mogao pružiti Uršuli šansu da još više priča, jer ima što za reći o svojim iskustvima s gostovanja, pa i putovanja na domaće utakmice u Split. U vremenima kada se tolerira nasilje nad navijačima (Desinec i Importanne) i igračima Hajduka (Livaja i Krovinović) biti deklarirani navijač Hajduka na javnoj Televiziji je hrabrost i zbog svega toga je Uršula posebna, a ne zbog svojih dugih nogu i Instagram objava s Ibize na što ju jeftini mediji svode. Ula je drugačija i iznimno sam ponosan što mi je Sportcast omogućio da s njom stupim u kontakt!
O povezanosti Sportcasta i ženskog rukometa sigurno znate, velika čast i privilegija je pričati s prije svega sjajnim djevojkama koja svaka na svoj način predstavljaju jedan dio mog karaktera, možda zvuči klišejasto, ali Matea, Ivona, Majda, Dragana i Kristina su našle mene, a ne ja njih- nisu se one pozvale u goste, već je Sportcast platforma za njih i njihove priče su ispričane na pravi način.
U planu je i jedan poseban podcast o dvije velike prijateljice koje du me kupile svojom podrškom i velikom ljubavlju i podrškom koje imaju jedna za drugu, e zbog takvih priča je Sportcast tu
Žensku košarku na Sportcast donio je Krešo koji ima jake konekcije ne samo u hrvatskoj, već i regionalnoj košarci, time je oplemenio sadržaj koji Sportcast nudi publici i dao još prostora ženskom sportu koji je na marginama medijskog izvještavanja kako kod nas, tako i u svijetu, na tome sam mu neizmjerno zahvalan i veselim se što će u budućnosti biti još WNBA izvještaja, kao i pisanja o domaćoj ligi i uspjesima Sportcastovih predstavnica širom Europe, neke od njih možete očekivati i video intervjuima koje će s užitkom prepustiti kolegi i pobratimu.
Da ne zaboravim i predstavnicu Sportcasta na velikoj sceni UFC-a, Jasmine Jasudavicius koja se uvijek rado odazove i s njom je veliki gušt razgovarati i mimo intrrvjua, od prve poruke do zadnjeg snimanja je uvijek bila pristojna i ugodna, više je smatram dijelom #sportcastfamily, nego gošćom i ne zanima me, je li rangirana ili nije, ona će uvijek biti moja omiljena borkinja zbog toga kakva je kao osoba.
Zaključak
Stota objava je u tom pogledu bila neki pregled dosad učinjenog uz najavu da u narednih 100 ne očekujete nikakav spektakl i blještavilo u smislu velikih ekskluziva, već puno ljubavi i predanosti svih ljudi koji će biti uključeni u priču, jer Sportcast je puno više od samog portala, YouTube kanala i Instagram profila, Sportcast je pokret otpora mišljenju većine i radikalni povratak suštini kako pojedinca, tako i novinarske struke.
Mogu vam samo obećati da je prvih sto objava, tek početak puta spoznaje do koje se ne može doći bez učenja na vlastitim greškama, konstantne kritike društvenih vrijednosti i lažnih autoriteta i naravno preispitivanja bez kojeg je nezamisliv put do samorevolucije.