Radikalni povratak čovjeku je smjer kojim je Sportcast krenuo, a to je i bila ujedno i jedna od ključnih teza posljednjeg pasusa prvog iz serijala Sportcastovog manifesta.
Čovjekova esencija je dovedena u pitanje ili još radikalnije rečeno je ubijena modernim medijskim pristupom prena čovjeku koji varira od superljudi i velikih vođa, preko robota koji moraju isporučiti, pa do onih običnih za kojih ni te obične (radnike Op.a.) nije briga, jer razumijevanje kao koncept je mrtvo, slično kao što je i Bog mrtav, ne zato što je umrlo, već zato što su ga ljudi ubili.
Taj robotski pristup o kojom smo pričali u podcastu Vlada, Din i ja je poguban iz više razloga,
1.Striktno je dehumainizirajući, jer čovjek u ovom slzčaju sportaš, naprimjer Marko Livaja se gleda striktno iz perspektive da bez obzira na sve mora dostaviti svoj učinak, kao da igra sam na terenu, a ne protiv deset ljudi koji su se pripremali za njega sedam dana, kao da nema sudaca-o čijem kriteriju ovisi i kao da nema suigrače o čijoj realizaciji ovisi njegova statistika. I kada se priča o njegovom padu forme, onda se ne priča o tome, jer ljudi koji u medijskom prostoru pričaju o tome, čast iznimkama ili su limitirani, ili zlonamjerni ili glupi, ili su kombinacija svega navedenoga.
2.Nakon vanjskih faktora, možemo prijeći i na unutarnje, odnosno na to u kakvom stanju igrač igra utakmice i zašto pati njegov performans. Prvo, prema informacijana koje imam Marko od početka sezone igra pod blokadama i uz to su ga Leko i njegov stručni stožer koristili na krivi naćin-nije bio dovoljno na lopti, to bi bilo kao da u Argentini skone loptu od Messija. I takav načeti Livaja u kontekstu igre koji mu ne paše, logično da neće biti difference maker kakav je inače, ali o tom iontekstu igre i njegovom zdravstvenom stanju razni ivković, toplaci i lozr nisu pričali, a zašto nisu-procijenite sami.Vajb “onog starog Marka” se donekle vratio promjenom trenera, ali to nije bilo dugog vijeka i došla je famozna Rijeka na početku ispostavit će sw fatalnog proljeća i ta ozljeda, nakon koje se ni Marko ni Hajduk vratiti na pravi put-zapravo je veća tragedija bila strah od toga daxsecneće dobiti Rudeš, pa je Karoglan samoubilačku misiju započeo uvođenjem nedovoljno opravljenog Livaje na pokuvtenenu utakive igrane na oranici Kranjčevićeve-gdje je uslijed neuslova još veća šansa za ozlijedu, pitajte Mihaela Žapera čije je zdravlje ostalo tamo i ponovno u medijima, osim na Tribini nisno mogli ćuti niti o kaljužana koje utječu na zdravlje i performans, vjerojatno s razlogom, jer širi kontekst ne odgovara ogranićenom narativa ljudi koji su zloupotrijebili i prostituizuirali ulogu srudijskog analitičara i uglavnom ne odgavaraju na suštinu pitanja “Zašto Livaja nije u formi”, već se samo konstatira i uzima zdravo za gotovo.
Zaključak
Veći problem tog dehumaniziranog pristupa medija, što se on transferira na ljude i njihov odnos prema drugima i izgubljene sposobnosti razumijevanja drugog, relativiziranja njegovog posla, odsustva bilo kakve empatije i ljudskosti, predstave da je sa druge strane čovjek koji ima svoj set vještina, svoje potrebe i svoje probleme, da nije robott koji mora uvijek dostaviti svoje, doduše i robit ima rok trajanja-koji je kraći od čovjekovog.