Prije nego što se bacim na temu bio bi red da se ispričam što nisam na vrijeme dostavio članak posvećen drugom i posljednjem danu završnog turnira EHF Europa Lige.
Glavno utisak je da se ona stara ofucana “da pobjednika na Final Fouru određuje više sreća, nego kvaliteta i taktika”, djelomično potvrdila.
Zašto djelomično, zato jer u sportu slično kao i u životu, “Praktički ništa nije 100-0”- (skoro) uvijek je kombinacija više faktora koji su uključeni u tu prečesto i precijenjenu sportsku sreću.
Storhamar je imao sreću u smislu da se Nantes raspao u završnici, slično kao i dan kasnije protiv Dunaree (Samo što je Rumunjke dobio na sedmerce Op.a), dok je u finalu kroz šest minuta Bistrita ostala bez Nine Bulatović koja se dobro uvela u utakmicu s dva gola i prve kreatorice na toj utakmici i inicijatorice preokreta, Gnosiane Niomble zbog nepotrebnih prekršaja. Igra Glorije od isključenja Niomble nije bila na razini onoga što smo gledali u polufinalu i periodu od 15’ do 26’ minute finala.
Zašto? Zato jer Criszina Laszlo “nije bila ta” iz perspektive zamjene za Niimblu, isko je imala značajno bolju statistiku, utissk je bio da je nedostatak njenih golova iz igre bio jedan od presudnih faktora, nije bila ta vrsta heroja kao što su bile Obaidli i Rivas-Toft koje su postigle/kreirale zadnjih 5 golova Storhamara u zadnjih 11 i pol miuta. Da ne bude “sve kriva” Laszlo, krivi su trener Florebitin Pera koji unutar ove utakmice nije pronašao model igre koji bi funkcionirao nakon 27 minute, također za pad koncdbtracije i kvalitete performansa ekipe je kriv i raspored, jer je rumunjskoj ekipi to bila deveta utakmica u 24 dana, isto kao i Dunarei-što je nehumano.
Za takav raspored su odgovorni rumunjski savez i EHF, ovi potonji su krivi zbog toga što sami sebi pucaju u koljena i igranjem dvije utakmice u dva dana smanjuju kvalitetu proizvoda i u isto vrijeme utječu loše na zdravlje sportaša, Bog dragi samo zna koliko je djevojaka poput Kristine Liščević moralo igrati ozljeđeno ili načeto dvaput u 24 sata ili manje i da paradoks bude veći, da ti je ta druga suštinski najnebitbija ikada-za treće mjesto u klupskom Euro-natjecanju kojeg si došao osvojiui, a ne uzeti medalju!
Poanta svega nije bila da osporim titulu Storhamara, dapače imale su karakter i kvalitetu da preokrenu utakmice koje su gubile većim dijelom, već da vam predstavim eksploatatorski duh rukometa koji rasporedom otuđuje igrač(ic)e od svojih obitelji i istovremeno im financijski ne vraća za tu otuđenost, ako mi ne vjerujete provjerite koliko su plaće u rukometnom svijetu i zbog čega ti sportaši žrtvuju svoje zdravlje.