- Piše: Maro Koprivica
Milano je ovih dana crno-plavi. Rijetko viđena proslava naslova potrajati će tjednima, baš kao i ona prije tri godine, kad je Antonio Conte prekinuo desetogodišnju sušu trofeja, Inter si je ponovo dozvolio luksuz da 5 zadnjih kola igra za raju, pa i da zanemaruje taktiku. Nitko mu od navijača to neće previše zamjeriti. Iako je i taj Scudetto proslavljen burno i osvojen dominantno, ovaj Inzaghijev je još upečatljiviji. Najprije, prije tri godine naslov je osvojen pred praznim tribinama, a igra koju je implementirao Simone Inzaghi za mnoge je jedan od najmoćnijih strojeva svih 20 šampionskih Intera kroz povijest.
Ova sezona srušila je i paradigmu po kojoj je Inzaghi kup trener i koja je zaista imala uporište u logici. Ispao je iz kupa prilično rano, a u Ligi prvaka zapeo je već na prvoj knock-out prepreci. I rekli bismo da je to najveća šteta i jedina mrlja na ovoj sezoni. Jer, ove sezone Inter je djelovao puno spremnije i ozbiljnije nego prošle, kad je dogurao do finala i tamo ostavio sjajan dojam pred moćnim strojem Pepa Guardiole. Šteta je da ovakva sezona nije u potpunosti kapitalizirana i da ovakva generacija nije iskoristila taj momentum, jer ovaj Inter je, kao rijetko koji do sad, djelovao nepobjedivo. Ozljeda Marcusa Thurama u tom dijelu sezone uvelike je kumovala neuspjehu jer u milanskoj utakmici protiv Atletica, najbolje se osjetilo koliko Tikus znači za ovu momčad, a tih 1:0 bio je premali pokazatelj Interove nadmoći. Ono što je Marko Arnautović uspio promašiti te večeri, previše je da ti se ne bi odbilo o glavu u takvoj vrsti natjecanja, posebno kad je nasuprot tebe Cholo Simeone, koji neće dozvoliti dva loša izdanja svoje momčadi.
Ova sezona izbrisala je ili makar potisnula sve frustracije koje je crno-plavi puk nakupio u prethodne dvije Simoneove sezone. I dok je katastrofalan niz poraza u zadnjem prvenstvu ipak nekako ispravljen kroz Ligu prvaka (a Napolijev hod teško je itko mogao ugroziti), ona sezona prije nje kad je titulu uzeo Milan, prava je trauma za navijače. Nevjerojatan niz događaja, u kojima je Inzaghi samo jedan od krivaca i to ne nužno glavni, spriječio je da Inter svom gradskom rivalu pobjegne za dvije titule i već tad si zašije još jednu zvijezdu iznad grba. Umjesto toga, Milan je posve neočekivano izjednačio skor. Zasluženo, iako prvenstveno zbog Interovih grešaka, ali ovo nije trenutak da taj segment povijesti dobije više od spomena. Inzaghi mora dobiti svoj omaž. Iako je on sam tvrdio da te dvije sezone nisu neuspjeh i to pravdao trofejima kupova i super kupova, ovih dana mogao se iz prve ruke i na licu mjesta uvjeriti kolika je razlika između osvajanja Scudetta i svih drugih trofeja. I neka je !
Ipak, jedan od ključnih razloga zašto je Inter ove sezone toliko odskočio od konkurencije, svakako je konstanta na klupi. I svi ti šamari kroz prve dvije sezone sigurno su pridonijeli da se Mister izgradi i nadogradi kao trener. Korigirao je nekoliko stvari, a jedna od najvažnijih je da je prestao biti tvrdoglav i implementirao visoki presing kao jedan od važnijih alata modernog nogometa. Za to mu je svakako pomoglo što je s Lautarom u napadu dobio kompatibilanog partnera, što Džeko nije bio, a sve je rezultiralo sezonom iz snova El Toroa, gdje je s kapetanskom trakom doživio pravo preobraćenje – lidersku crtu i ubojitu efikasnost, ono što mu je ranije nedostajalo da bi postao to što danas jest. Uloga koju Hakan Çalhanoğlu danas igra, direktna je zasluga Simonea Inzaghija. Kao što je onomad Luciano Spalletti našao idealnu rolu Brozoviću, isto je napravio Inzaghi s Hakanon, od čega će profitirati svi; Turčin, njegova reprezentacija i Inter.
Ostatak sezone poslužiti će za slavlje, a zadnje domaće kolo protiv Lazija biti će još jedan ludi vikend, kad će se na Meazzi dodijeliti pehar pobjedniku prvenstva.
Što će donijeti iduća sezona, ne znamo. Ali Beppe Marotta uvjerio je sve da nema tog odlaska koji se ne može nadomjestiti. Uz neke druge okolnosti, u paralelnom svemiru u kojem se nije dogodio covid koji je ozbiljno uzdrmao tvrtku vlasnika Intera, i Marottine strateške, te operativne sposobnosti bile bi drukčije. Mogao bi se posvetiti nadogradnji i jačanju kadra. U stvarnoj konstelaciji, zadatak je održati postojeće stanje, što znači nastavak borbe za nacionalno prvenstvo, a svaki uspjeh van toga biti će premašivanje vlastitih resursa. Jer vrijednost Interove momčadi daleko je od onih najvećih. Za ozbiljniji veći iskorak, trebati će svježeg kapitala i ulaganja. Za sve ostalo, tu je Beppe. I dok je tu, neka ga !
