Hajduk je u specifičnoj situaciji u odnosu na svoje rivale u borbi za titulu , koja od desetog kola sve više podsjeća na utrku šepavaca koji same sebe spotiču.
Dinamov set problema je drugačiji nego Hajdukov, što sam time mislio reći?
Dinamo ne muči muku s ulaskom u zadnju trećinu i s tom napadačkom sterilnošću, dapače Dinamo ima više kreiranih velikih prilika (60:36), više zabijenih golova (39:30) i nešto bolju konverziju (27/60, 45 %, 17/36, 42 %) unatoč tome što je Petković odigrao 567 minuta na 10 utakmica, odnosno samo 31.5 % mogućih minuta. S druge strane Livaja je odigrao 1781 minutu, ali Bijeli nisu uspjeli njegovih 11 golova i sedam asistencija uspjeli pretočiti u veću prednost, jer se u zadnjih 11 kola muči s dolaskom gore svodi utakmice na 50-50, što se počinje odbijati o glavu,
Dinamov problem je na drugoj strani defenzivne prirode, jer njegovi golmani primaju skoro svaki drugi udarac koji ide u okvir gol (1, 35/3) , što je povezano s lošom defenzivnom tranzicijom, branjenjem povratnih i odbijenih lopti i obranom prekida, nije stvar volumena šansi protivnika, više je do koncentracije, jer se te stvari ponavljaju i udaljavaju Dinamo od cilja a kad napad ne napravi svoje po pitanju kreacije, onda propusti obrane uzimaju bodove kao u 180 minuta protiv Hajduka i time zatvaraju krug Dinamovog paradoksa. Segment o Dinamu ću završiti s pitanjima i jednom konstatacijom. Prvo: Može li duži period za pripremu i rad na popravljanju grešaka dovesti do ispravka istih? Drugo: Koliko će Mišić i Galešić svojim karakteristikama uspjeti zakrpati te rupe? Cannavaro nije mađioničar, a igrači nisu roboti da zaborave sve što je bilo dosad i da odjednom započnu novu sezonu i pred Dinamom je proces učenja novih stvari kojeg moraju ispratiti rezultati.
Rijeka s druge strane drži prednost u odnosu na Hajduk i Dinamo, ali kao da ne želi sebi priznati da je u bilo kakvoj borbi za titulu, pa je drugi vezani prijelazni rok igrača prodala u Dinamo, nakon Pjace je put Zagreba otišao Galešić, a pored toga je ostala bez Smolčića i Pašalića, odlaske Perice i Andrića ne možemo smatrati toliko važnima, jer u smislu uloga u ekipi nisu ni blizu spomenutom trojcu. Rijeka je potezima na tržištu prema riječima svog gazde odlučila financijsku sigurnost staviti ispred borbe za titulu, što je legitimno. Ali rizik prodaje igrača po manjoj cijeni na ljeto, zarad borbe za titulu se mogao uzeti, jer konkurencija nudi priliku, a titula donosi lakši put do europskih skupina. Rijeka je možda odustala od borbe za titulu, ali može završiti ispred Hajduka
O Hajduku ćemo za kraj
Zaključak
Hajduk (možda) može do titule, ako popravi internu komunikaciju na relacijama, trener-uprava, jer treener ne može istovremeno ne pridonositi rastu i razvoju igrača od čije prodaje ovisi egzistencija kluba (P.S. prije svega Pukštas i Sigur) i tražiti nove, kada s postojećim kadrom nena ideju što i kako. Zu u igru mora ući i PR služba koja mira Gattusu ukazati da konstatnim upiranjem prsta na upravu i igrače ispada jako neprofesionalan i ne predstavlja sinergijski faktor koji je potreban klubu u ovom momentu, jer trener nije tu zbog mavojača, ni zbog bivšeg sportskog direktora, on je tu da bude profesionalac, korigira svoje greške i greške svojih igrača . Igrači su tu da također da rade na sebi i da ne ponavljaju iste greške, jet i oni su dio problema, ne smije se ni njih amnestirati i oni moraju biti svjesni da je 12 i 5, a ne 5 do 12..
Titule neće biti, ako se nastavi istom stramputicom kojom se krenulo od 10. kola, a sve je kulminiralo klasičnim hajdučkim déjà-vu-om u prva dva proljetna kola koja su dobrano podsjetila na proljetne raspade pod Lekom i Karoglanom, kada je Hajduk sam sebe izbacio iz tračnica zbog loše interne komunikacije i lošeg korištenja igrača- raditi sve isto i očekivati rezultate je suludo!
