U dosadašnjem dijelu talijanskog prvenstva, Inter je odigrao dvomeč derbije s Juventusom (remi i poraz), Milanom (poraz i remi) i Napolijem (dva remija), te je u milanskom srazu poslovično razmotrirao Gasperinijevu Atalantu s kojom tek treba odigrati gostujuću utakmicu. I kad pogledamo epiloge tih susreta, teško se ne složiti s kritikama na račun osvojenih bodova. Međutim, izuzev prve utakmice s gradskim rivalom, Inter je u svim utakmicama, do ove sinoćnje u Napulju, izgledao vrlo dobro, s jasnom idejom i s puno udaraca prema golu. Nakon nedavnog poraza od Juventusa, gdje je već nakon prvih 45 minuta Inter trebao lagano riješiti utakmicu, oni koji vjeruju u rad Simonea Inzaghija, imali su jedinstven stav da trener ni pod koju cijenu i nauštrb medijskim kritikama, ne treba odustajati od svoje filozofije. Bojazan da bi odustajem od svojeg identiteta, Inter postao jako limitirana momčad, dobila je svoju potvrdu u utakmicama nakon derbija Italije.
Inter je odustao od svoje igre po kojoj je postao prepoznatljiv i cijenjen. Uvažavajući sva mišljenja da su igrači umorni i da su momčad zaista pokosile ozljede važnih igrača. Međutim, to je ono što ukalkuliraš u strategiju prije prvenstva i ono s čim se susreću svi klubovi koji pretendiraju za naslov. U redu, većina. Napoli igra dvostruko manji fond utakmica mjesečno ali to nikako ne može biti glavno opravdanje.
Već treću utakmicu zaredom, Inter ne radi famozna horizontalna križanja linija, nogomet je spor i predvidljiv. Viđali smo i kod Contea u onoj šampionskoj sezoni sličnu stvar zadnjih desetak kola, ali ova ekipa nije navikla na takav nogomet. Inter je već godinama momčad koja višak stvara isključivo posjedom. Nemaju pretjerano brze igrače, niti dribling kao adut za stvaranje viška. Inter nema praktički nikakve adute da bi igra u kojoj mu protivnik provede gotovo 40% vremena u vlastitoj trećini – kao što je bio slučaj sinoć u Napulju- donijela nekakav rezultat.
Postojale su utakmice poput one u kupu protiv Udinesea, kao i neke u Ligi prvaka, u kojima je Inter bio vez većine prvotimaca, pa je igrao svoju igru. Jer to se zove sustav. Jučer nije bilo razloga da ekipi koja ne inzistira na posjedu i koja svoju igru zasniva na agresiji, daš 62% posjeda. Način igre koji igra Conte u pravilu ne bi trebao biti toliki “mismatch” stilu koji gaji Inter. Takve bi sastave Inter dosad umrtvio držanjem posjeda. Inter je prisilnim izlaskom Dimarca i Hakana ostao vez važnih napadačkih mehanizama, ali nije se morao dovesti do situacije u kojoj izgleda da ima defakto igrača manje, povremeno i dva. Čak i u takvoj konstelaciji imao si dovoljno igrača koji su jaki na lopti da mogu biti barem u približnom egalu u posjedu lopte.
Statistika utakmice govori sama za sebe. Rezultat bolji od viđenog. Jedini način kako je Inter s ovim pristupom mogao dati gol bio je prekid. I to mu je nesreću uspjelo individualnom klasom Dimarca. Igračima Intera treba skinuti kapu na herojskoj borbi, ali pomalo je razočaravajuće da se Interov nogomet, koji je s pravom i poradi nekih revolucionarnih poteza njegova trenera, pobrao simpatije nogometnog svijeta, u smiraj sezone pretvara u – “Choloball”. Ako se Interova trenera u svim dosadašnjim posrtajima – a ovo objektivno nije rezultatski posrtaj – moralo s pravom amnestirati, ovaj put mora se izraziti mala zabrinutost. Nogometni treneri jako su tvrde glave i možda će vremenski period Simoneove tvrdoglavosti odrediti nastvak sezone. A to je nada za sve navijače Intera da će se što prije vratiti na svoj mukotrpno građen stil nogometa jer, ponavljamo – Inter nema igrače koji bi mogli osvajati toliki prostor nakon oduzete lopte niti roster koji bi ovakvim stilom nogometa mogao osvajati više od boda po utakmici. A već je utakmica protiv skromne Genoe u kojoj je Inter na jedvite jade pobijedio, bila najavna potvrda ove teze. Inzaghi ima svoje mehanizme, izlaske kroz brza dodavanja i napadačko korištenje stopera, što je dovedeno do savršenstva i jako teško se brani. Inzaghi je godinama gradio svoj put u Interu tako što je vjerovao u svoje ideje i nije odustajao. I zbog toga je, na kraju krajeva, patio i rezultat. Bila bi teška ironija da ovaj put rezultat izostane zato što si od svojih ideja – odustao.
Nije to prvi slučaj u nogometu da trener, što zbog rezultata koji mu poljuljaju samopouzdanje, što zbog medijskog pritiska, odustanu od svojih ideja. Viđali smo to i u HNL-u, primjerice kad je Valdas Dambrauskas svoju krilaticu “tri gola – tri boda” najednom pretvorio u neku bezimenu mantru i postao polukonzervativac s Grgićem na krilu, vidjeli smo kod Karoglana koji je kao mlad trener u startu zatomio svoju nogometnu filozofiju. Poanta je da je rijetko kad to dugoročno dovelo do nečega dobrog i uspješnog. Kolikog je roka ovaj Inzaghijev rukopisni “downgrade”, pokazati će nastavak sezone.
Autir: Maro Koprivica
